 ® |
|
|
|
|
......................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................
|
|
Projekti - Zanimljivosti - Ideje
|
|
|
NANODIAGNOSTICS S.r.l.
Via Enrico Fermi 1/L, 41057 San Vito di Spilamberto (Modena), Italia
Tel. 0039.059.798778 Fax. 0039.059.7579182
Web: www.nanodiagnostics.it E-mail: info@nanodiagnostics.it
Nanodiagnostics s.r.l. djeluje kao znanstveno konzultantsko poduzece u sektorima medicine, industrije i ekologije. Njihova se glavna djelatnost sastoji u otkrivanju, putem inovativne tehnike (ambijentalna elektronska mikroskopija), anorganskih mikro i nano cestica u bilo kojoj materiji. Ujedno, Nanodiagnostics s.r.l. utvrdjuje nepostojanje mikro i nano cestica zagadjivaca u hrani, oznacavajuci tu hranu znakom "Particle free®".
Istraživanje se vrši uglavnom sa ESEM (Environmental Scanning Electron Microscope), tj. elektronskim mikroskopom. Ta analiza dozvoljava promatranje uzoraka u "wet mode", tj. u uvjetima normalne hidratacije i atmosferskog pritiska, bez potrebe da se uzorak na bilo koji nacin mijenja. EDS (Energy Dispersive Spectroscopy) mikroanaliza dopunjuje cijelu analizu tako da postaje moguce uociti, fotografirati, izmjeriti i kemijski karakterizirati anorganske cestice mikro i nano dimenzija koje se eventualno nalaze u uzorku, i to metodom koja nije invazivna, destruktivna i koju je moguce ponoviti. Sve je to moguce izvesti na uzorcima biološkog porijekla (biopsije, autopsije, organske tekucine i hrana), ali i na drugim uzorcima (ambijentalni, ljekovi, kozmeticki proizvodi). Obzirom da je predmet istraživanja anorganske naravi biološki nerazgradiv, uzorci mogu biti svježi ali i jako stari.
(Kako je poduzece zapocelo tako detaljno istraživanje mikro i nano cestica opisano je detaljno na njihovim stranicama. Ovdje cemo opisati zašto je to istraživanje danas toliko važno.)
Sve je veci stupanj zabrinutosti glede eventualne povezanosti izmedju elemenata koji se nalaze u našem okolišu, te mikro i nano cestica i pojave odredjenih bolesti kod ljudi. Vec se dugo vremena zna kako je zagadjenost zraka jedan od glavnih faktora pojave bolesti dišnog aparata. Danas si postavljamo pitanje mogu li cestice mikro i nano dimenzija uzrokovati pojavu odredjenih bolesti kada udju u naš organizam kroz probavni aparat. Europski projekt QLRT-2002-147 ima kao cilj prouciti prisustvo i znacaj mikro i nano cestica u raznim patološkim stanjima nepoznatog porijekla.
Što su to nanopatologije?
"Nanopatologije" su one bolesti koje su uzrokovane anorganskim mikro i nano cesticama koje su uspjele uci u organizam kroz dišni ili probavni aparat i zadržale su se u nekom organu ili tkivu.
Aktivni vulkani, požari, erozija stijena, prašina nošena vjetrom i t.d. oslobadjaju u atmosferu prirodnim putem ove cestice i one su prilicno 'velike'. Vrlo cesto, puno sitnije i brojnije su one cestice koje su rezultat ljudskih aktivnosti, osobito onih u kojima se koriste procesi s visokim temperaturama.
Temeljna pravila koja treba uvijek imati na umu jesu:
1. Bilo koji proces s visokom temperaturom izaziva stvaranje cestica.
2. Što je viša temperatura manja je dimenzija proizvedenih cestica.
3. Što je cestica manja to je lakše njeno prodiranje u tkiva.
4. Ne postoje ni mehanicki ni biološki mehanizmi koji su u stanju eliminirati te cestice jednom kada su se prodrle u neki organ ili tkivo.
Koji su izvori zagadjenja (kontaminacije)?
Hrana
Nakon izvršenih analiza hrane i prehrambenih sirovina nadjene su npr. cestice metalnog i keramickog porijekla u razlicitim uzorcima pšenice, i sigurno su ambijentalnog porijekla (objašnjenje: Modena je zona jake keramicke industrije). Zabrinjavajuce je što su anorganske cestice pronadjene i u gotovim proizvodima kao što su kruh i keksi. Pretpostavljamo da je vecina tih cestica posljedica trošenja strojeva koji se koriste u proizvodnom procesu.
Druge su cestice pronadjene u sijenu, u hrani za djecu, u povrcu i mesu. Npr. cestice kobalta, kroma, tungstena i niobija pronadjene su u jetrima incuna koji su ulovljeni u Jadranskom moru. Jednom kada ove cestice udju u prehrambeni lanac postaju dio i ljudske prehrane.
Spalionice otpada
Na znanstvenom nivou ne postoji sumnja: mikro i nano cestice, bilo kojeg porijekla, jednom kada udju u organizam izazivaju seriju reakcija koje mogu preci u bolest, u nanopatologiju. Najcešce se radi o raznim tumoralnim formama, no ne treba zanemariti fetalne malformacije, upalne bolesti, alergije, neurološke bolesti i t.d.
Ponovimo, koje su karakteristike cestica koje su predmet našeg istraživanja?
One su anorganskog porijekla, biološki nerazgradive, nisu biološki kompatibilne, patogene su.
Cestice o kojima govorimo su jako male, od nekoliko stotinki milimetra do nekoliko miliontih dijelova milimetra, i što su one manje to je njihova sposobnost prodiranja u tkiva, pa i u same stanice, izraženija.
I upravo je covjek veliki proizvodjac ovih cestica, osobito onih najmanjih. I to zato jer je moderna tehnologija uspjela postici vrlo visoke temperature po veoma pristupacnoj cijeni za razlicite proizvodne procese. I što je temperatura procesa veca to su i dimenzije cestica manje i one sve opasnije.
Aktualni zakoni (u Italiji i Europi) predvidjaju da se za odredjivanje onecišcenja zraka mjeri koncentracija cestica koje imaju prosjecni promjer od 10 mikrona, svima vec poznate PM10. Ništa se ne govori o manjim cesticama: PM2,5 - PM1 i PM0,1 (2,5 - 1 i 0,1 mikron). Upravo su to visoko patogene cestice i njihova opasnost eksponencijalno raste sa smanjivanjem njihovog promjera. Zato je potrebno ne mjeriti njihovu masu nego mjeriti njihovu velicinu i njihov broj. Prakticno govoreci, masa jedne cestice od 10 mikrona (PM10) odgovara masi od 64 cestice od 2,5 mikrona (PM2,5), ili masi od 1.000 cestica od 1 mikron (PM1), ili masi od 1.000.000 cestica od 0,1 mikron (PM0,1).
Vratimo se na problem otpada. Svima je jasno da sa otpadom treba nešto uciniti.
Sada se treba prisjetiti Lavoisierovog zakona koji kaže da u jednom kemijskom procesu masa tvari koja u proces ulazi jednaka je masi tvari koja iz procesa izlazi. Što znaci da mi materiju možemo samo transformirati ali ne poništiti njenu masu. Ono što se dogadja kada se spaljuje otpad nije ništa drugo nego transormacija istog otpada u nešto drugo, transformacija koja se odvija primjenom topline. Dakle, spaljeni se otpad pretvara u sitne cestice koje naše oci ne vide, i što je temperatura sagorjevanja veca to su cestice manje i otrovnije.
Nažalost ne postoje industrijski filtri koji mogu zadržati cestice od 2,5 mikrona i manje. Spalionice otpada (ili kako ih u Italiji nazivaju "termovalorizatori") mjere samo prisutnost cestica PM10 kojih ima malo, a ostala masa sitnih cestica nije predmet nikakvog mjerenja i kontrole. Dakle, prema zakonu, zrak je cist. Naš organizam ne priznaje pisane zakone i sve su cešce patologije vezane za mikro i nano cestice, kao fetalne malformacije i tumori kod djece.
Vracajuci se na Lavoisierov zakon, jedan problem o kojem treba voditi racuna kod spaljivanja otpada je i kolicina ostatka nakon paljenja. Obzirom da se u proces paljenja otpada, otpadu dodaje i živo vapno i znacajna kolicina vode, od 1 tone zapaljenog otpada izlazi 1 tona dimova, od 280 do 300 kg cvrstog pepela, 30 kg laganog (leteceg) pepela (cija je toksicnost ogromna), 650 kg prljave vode (koju treba procistiti) i 25 kg krede. Dakle, dvostruko od kolicine otpada koju je trebalo spaliti, s time da je sve transformirano u visoko patogene cestice. I znajte da se u ovom kratkom clanku govori samo o anorganskim cesticama, a ne i o svim ostalim, od dioksina, furana, policiklickih ugljikovodika, anorganskih kiselina (sumporne, klorne, fluorne...) i dr.
Meditirajmo i o cinjenici da spalionice otpada znace i ne reciklirati plastiku, papir i drvo. Zašto? Spalionice pale otpad pod visokim temperaturama, dakle trebaju im materijali koji mogu razviti takvu temperaturu, upravo plastike, papir i drvo, koji bi mogli i trebali biti predmet reciklaže a ne paljenja.
Ostavljamo na stranu ekonomsku racunicu koja bi mogla biti predmet posebnog clanka, ali je vidljivo da je energetska bilanca u gubitku i kada ne bi bilo poreznih obveznika cijim se sredstvima takvi projekti podržavaju, nijednom pametnom poduzetniku ne bi palo na pamet da sagradi tako neracionalno postrojenje.
Dakle, praksa otvaranja spalionica otpada ne bi trebala biti rješenje u tretmanu otpada ako ni zbog cega drugog a ono zato jer se masa otpada udvostrucuje i isti se otpad transformira u nešto što je neusporedivo štetnije i otrovnije.
(izvor: www.nanodiagnostics.it)
*****************************************************************************************************************************************************************
|
|
