Projekti Zanimljivosti Ideje 5

EUROPLJANI: LUDI ZA MOBITELIMA ALI S MALO BRIGE ZA OKOLIŠ

Još se malo, premalo mobitela reciklira u Europi svake godine.

Korektno se pobrinuti za otpad zvan mobitel koji se više ne koristi, je navika koja teško postaje dio svakodnevice, ne samo zbog vremena koje je potrebno za organizaciju samog lanca reciklaže, vec i zbog neodlucnosti samih potrošaca da se oslobode svojih starih aparata.

Pa ipak, mobiteli su, kao cipele i torbice, artikli koje najcešce mijenjamo: prema zadnjim poznatim istraživanjima 27% Europljana mijenja mobitel svake godine. Postotak se udvostrucuje u rasponu od 24 mjeseca, tj. 60% Europljana je spremno kupiti novi mobitel nakon što prethodni napuni 2 godine života.

Želja za posjedovanjem mobitela po zadnjoj modi ne odgovara želji za zaštitom okoliša. Prema podacima FoneBack na 100 miliona prodanih mobitela u Europi svake godine, samo 2,5 miliona budu reciklirani, malo više od 2%.

Indiferentnost koja se može definirati kao nesavjesna i opasna obzirom da su komponente mobitela, kao i pc-a i digitalnih citaca, veoma opasne za okoliš, iako su dimenzije istih relativno malene. Govorimo o teškim metalima kao što su olovo, živa, aluminij, bakar, kadmij, krom, zatim o plasticnim materijalima koji su tretirani sa bromuratima i ftalatima.

Svi ti elementi završavaju u okolišu gdje utjecu na promjene ekosistema ali i zdravlja ljudi. Mnogi poklone svoj stari mobitel nekom rodjaku ili prijatelju, ali još previše osoba ostavlja svoj stari mobitel u jednoj od ladica ili, što je još gore, bacaju ga u smece.

Lanac kojim upravlja FoneBack uspijeva razmontirati i uništiti 50% sakupljenih mobitela, stavljajuci u opticaj za potrebe industrije sve što se može reciklirati (bakar, metali, plastika), dok mobitele koji još funkcioniraju šalju u siromašnije zemlje gdje se mobiteli, za sada, ne mijenjaju prema modi.

Najvažniji medjunarodni parametar po pitanju sigurnosti okoliša je Baselska Konvencija o kontroli medjudržavnog transporta opasnog otpada, koja se primjenjuje od 1992. godine, a koju je prihvatilo više od 160 zemalja.

2002. godine Konvenciju su prihvatili i najpoznatiji proizvodjaci mobitela: Siemens, LG, Matsushita (Panasonic), Mitsubishi, Motorola, NEC, Nokia, Philips, Samsung i Sony Ericsson kroz inicijativu 'Initiative for a Sustainable Partnership on Environmentally Sound Management of End-of-Life Mobile Phones', kojom se još više ukljucuje industriju u osiguravanju korektnog zbrinjavanja elektronskog otpada.

Prema podacima EU, aktuelno, 90% elektronskog i elektricnog otpada završava na deponijima ili u spalionicama u potpuno "integralnom" stanju, tj. bez prethodnog odstranjivanja opasnih komponenti koje sadrže.

Prema direktivama EU (2002/95/CE, 2002/96/CE, 2003/108/CE) koje su postale važece 2005. godine, diferencirano sakupljanje elektronskog otpada po obitelji morat ce iznositi 4 kg do 31.12.2006. godine. I za ovaj otpad vrijedi pravilo "prazno za puno": tko isporucuje novi proizvod mora osigurati besplatno preuzimanje starog. Financiranje operacija transporta, tretmana, oporabe i zbrinjavanja elektronskog otpada je na teret proizvodjaca.

U medjuvremenu, inicijative projektiranja ekokompatibilnih mobitela se moltipliciraju. Ona najinteresantnija dolazi iz Velike Britanije, gdje su istraživaci Warwick University projektirali ekološki i biorazgradivi mobitel koji bi mogao riješiti problem zbrinjavanja na poetski nacin. Aparat, 100% ekološki, izgradjen je od biorazgradivih polimera koji se, stavljeni jednom u kompost, pretvaraju u prašinu. Istovremeno, sjemenka koja je stavljena u mobitel, transformirat ce mobitel u cvijet kada se mobitel bude, nakon zastarjevanja, stavio u zemlju.

(Izvor: www.key4biz.it, Autor: A. Talarico, lipanj 2006.)

*******************************************************************************************************************************************************

EUROPSKO "NE" NEMORALNOJ HRANI

Kineska rajcica, vijetnamski bosiljak ili maslinovo ulje iz Maroka, cesto su pod sigurnosnim povecalom zbog alarma vezanog uz njihovo porijeklo i prehrambenu sigurnost. U zadnje se vrijeme uz te proizvode veže još jedan zabrinjavajuci fenomen: faktor nemoralnosti.

Dva primjera. Mladi emigranti koji danas prodaju ruže u blizini talijanskih restorana, cesto su zadnja karika lanca kojim u Italiju dolazi cvijece uvezeno preko europskog tržišta iz Kenije, gdje se to cvijece uzgaja u uvjetima nepostojanja bilo kakve socijalne zaštite, uporabom zabranjenih pesticida i zalijevano vodom koja se oduzima stanovništvu koje kronicno pati zbog nedostatka vode.

Kineska rajcica koja dolazi u Italiju, 100 tisuca tona koncentrata rajcice na godinu, prema optužbama grupe Human Rights in China se uzgaja prisilnim radom zatvorenika pokrajine Xinjiang.

Proizvodi su to za koje vrijede pravila medjunarodne nelegalnosti i humane nemoralnosti. Proizvodi kojima je Europa rekla "ne": zaustaviti trgovinu "nemoralne" hrane je obveza koju su prihvatili privrednici, potrošaci i predstavnici vlasti na sastanku održanom u Bruxellesu s temom "Prehrambena buducnost Europske Unije: sigurnost i tržište". Zakljuceno je da Europa, kao glavni svjetski uvoznik prehrambeno-poljoprivrednih proizvoda, mora imati vodecu ulogu u osiguravanju održivosti trgovine po pitanju zdravlja, ambijenta i socijalne sigurnosti zaposlenih, unutar i izvan granice Europe.

(Izvor: MiaEconomia, lipanj 2006.)

*******************************************************************************************************************************************************

KORAK UNATRAG ZA BOLJI ŽIVOT

"Ekonomski rast stvara stres ambijentu u kojem živimo i samim osobama, dodajuci tako ekološkoj šteti i osobni osjecaj nezadovoljstva". Ovaj izraz je velika provokacija osobama koje su naucene analizirati porast BDP-a (bruto domaceg proizvoda) kao parametra kojim procjenjuju zdravstveno stanje jedne zajednice. I upravo je ovdje pogreška, objašnjava Maurizio Pallante, autor knjige "La decrescita felice" ("Sretni usporeni razvoj").

Poruka je vrlo jednostavna: nije porast sam po sebi onaj koji odredjuje bolje uvjete života, osobito ako ga promatramo kao BDP. "Bruto domaci proizvod - kaže Pallante - nije ništa drugo nego kolicina robe razmjenjena za novac. Razmišljajuci samo u tim okvirima, i smatrajuci prioritetnim ciljem njegovo povecanje, dolazi se do pradoksalnih rezultata.

Najbolje je to objasniti na stvarnim primjerima i u tome je autor veoma jasan: "Voziti se autom u vrevi gradskog, zagušenog prometa povecava BDP jer se povecava potrošnja benzina, a u stvarnosti stvara se velika šteta kako za same osobe tako i za ambijent. Još jedan primjer. Uzgajanje rajcica u osobnom vrtu umanjuje BDP jer umanjuje trgovinu, a u stvarnosti donosi velike prednosti u smislu kvalitete proizvoda i manjeg zagadjenja ambijenta."

I upravo je nacin kako promatramo stvari onaj koji treba mijenjati, pocevši od drugacijeg pristupa konceptu razvoja. U tom smislu, centralno mjesto zauzima tema energetske potrošnje. "Tko govori o obnovljivim izvorima energije - nastavlja autor - uzima kao polaznu cinjenicu da je sudbina potrošnje energenata samo i jedino njen porast. Suprotno tome, misliti u smislu održivog usporenog razvoja znaci, prije svega, smanjiti potražnju."

Kada usvojimo ovaj nacin razmišljanja možemo utjecati i na efikasnost, limitirajuci gubitke uzrokovane procesima transformacije, i razvijati alternativne izvore energije koji bi trebali zamjeniti one tradicionalne (fosilne). "To je jedan integrirani proces - nastavlja Pallante - kojim se mogu postici odlicni rezultati. Dostatno je znati npr. da jedna prosjecna talijanska kuca troši 20 litara plina po m². U regiji Valle d'Aosta nije dozvoljeno preci 7 litara po m², a u slucajevima vece efikasnosti bilo di dostatno 1,5 litara."

(Izvor: MiaEconomia, svibanj 2006.)

*******************************************************************************************************************************************************

GLEDATI SVIJET KROZ TALIJANSKE NAOCALE

Ekonomija planete još uvijek gleda talijanski.

2005. godine, prema procjenama Anfao, kvota koju je dostigla Italija u sektoru proizvodnje naocala iznosi 27,6%, što ukupno iznosi 1,7 milijardi €. Ako su svake cetvrte naocale made in Italy, na planu stakala primat je još bolje izražen: na svjetskom tržištu od dvaju naocala jedne su proizvedene u Italiji, što ukupno iznosi više od milijardu €.

Govori se o sektoru koji je tradicionalno orijentiran ka exportu: prodaja van granica Italije porasla je za 13% u odnosu na isti period 2004. godine. Bilo je izvezeno ukupno oko 70 miliona naocala, od toga 40,5 miliona suncanih naocala i 29,5 miliona okvira za naocale za korekciju vida.

Referentno tržište je Europa, sa kvotom od 48,5% od ukupnog exporta; Amerike su drugo interesno tržište sa kvotom od 32,8%, a gdje na SAD-e otpada 28,9% i tako se potvrdjuju kao država sa najvecim postotkom uvoza talijanskih naocala i stakala.

Kao što se moglo i ocekivati opasnost se nazire u proizvodnji Azijskih zemalja. Hong Kong i Kina, sa svojim izvozom koji iznose 938 i 937 miliona €, pozicioniraju se odmah iza Italije sa industrijskom politikom koja se orijentira ka proizvodnji naocala srednje i niže kvalitete.

(Izvor: MiaEconomia, svibanj 2006.)

*******************************************************************************************************************************************************

ŠVEDSKA KAŽE ZBOGOM 'CRNOM ZLATU'

Cilj je veoma ambiciozan, a i rezultat bi bio iznenadjujuci: pretpostavke za njegovu realizaciju postoje. Švedska je vlada službeno objavila da ce do 2020. godine zamjeniti sva fosilna goriva sa obnovljivim energijama prije nego klimatske promjene definitivno oštete ekonomiju i pomanjkanje nafte dovede do novih porasta njene cijene.

I u stvari, vec danas, Švedska zauzima vrlo povoljno mjesto u odnosu na druge države: 2003. samo je 26% sve potrošene energije dolazilo iz obnovljivih izvora, dok je u Europi taj postotak jedva 6%. Na frontu ovisnosti, uvijek 2003. godine, samo je 32% energetske potrošnje proizlazilo iz nafte, dok je 1970. godine taj postotak iznosio 77. Ministrica za održivi razvoj, g.dja Mona Sahlin, izjavila je da ce ovisnost Švedske o nafti prestati do 2020. godine, tj. nijedna kuca u Švedskoj nece trebati naftu za grijanje, a nijedan automobilista ne bi trebao imati benzin kao jedini resurs za pokretanje vozila.

Jedno zbogom crnom zlatu i vrata otvorena cistim i obnovljivim izvorima energije, a koje krece iz jednog cvrstog uporišta: svi su u tome jedinstveni i odlucni, industrijalci i poljoprivrednici, istraživaci i državni službenici. Vec se ozbiljno razgovara sa proizvodjacima automobila i kamiona i analiziraju modeli koji koriste etanol i druga biološka goriva. Vlasnike kuca ohrabruje se u smanjenju potrošnje sa specificnim "zelenim porezima".

Projekat koji nije prvi ove vrste. U tome su vec odmakli Island (vodik, geotermija) i Brazil (etanol).

(Izvor: MiaEconomia, travanj 2006.)

*******************************************************************************************************************************************************